Skip to content Skip to footer

Žrtvama seksualnog nasilja potrebna bezuslovna podrška zajednice

Zašto žrtve seksualnog nasilja ne prijavljuju, kakva im je podrška potrebna, ko su nasilnici – na ova pitanja novinarke “Pobjede” , Željke Zvicer, odgovara Maja Raicevic, izvršna direktorica Centra za ženska prava.

Nakon što je srpska glumica Milena Radulović podnijela prijavu i progovorila o seksualnom nasilju koje je doživjela, u javnosti, a posebno na društvenim mrežama ljudi su počeli da govore o silovanju i pružili su podršku. Jedna od njih je i aktivistkinja i influenserka iz Crne Gore, Nataša Gardašević. Obratio joj se veliki broj žena koje su sa njoj podijelile iskustva koja su imala, a tiču se seksualnog nasilja. Poruke koje je Gardašević dobila ona je objavila na svom instagram profilu, zaštitivši identitet žena koje su ih slale. Na profilu se može vidjeti veliki broj poruka i teških iskustava. Kako vi komentarišete ovu situaciju?

Nažalost , nisam iznenađena. Zahvalna sam Nataši što je kreirala platformu koja omogućava ženama da podijele svoja iskustva. Mislim da je to veoma važno i da  takve inicijative i lični primjeri , poput onog Milene Radulović i njenih koleginica , daju ogroman doprinos ohrabrivanju žrtava da prijave, ili da makar znaju da nisu jedine kojima se takve stvari dešavaju. Osim toga hrabri istupi žena u Srbiji omogućili su da se raskrinka jedna jeziva matrica seksualnog zlostavljanja, ne samo u pomenutoj školi glume, već u čitavoj toj profesiji koja nemilosrdno zloupotrebljava žene I djevojke.  Ipak je  najvažnije to što su zaštitile  djevojčice i djevojke koje su preživljavale slične stvari od istog zlostavljača, ali i drugih koji se pominju u ispovjestima djevojaka i žena. Brojni primjeri se mogu pogledati i na profilu Nisam trazila, gdje se takođe javljaju žene iz čitavog regiona, pa i iz Crne Gore. Zastrašujući je broj žena koje se javljaju, ali mi koji se dugo bavimo ovim problemom znamo da broj poznatih i prijavljenih slučajeva predstavlja samo vrh ledenog brijega, da je broj žrtava seksualnog nasilja mnogo veći, ali da se ono ne prijavljuje zbog stigme koja prati ovu vrstu krivičnog djela ili straha od posledica.

Da li se Vama javljaju žrtve silovanja i kako postupate u tim situacijama?

Javljaju nam se najčešće  mlade žene, koje se teško nose sa traumom izazvanom seksualnim nasiljem i kojima je potrebna psihološka podrška ili psihoterapija. U svim slučajevima postupamo sa najvećom povjerljivošću, poštujemo njihove želje i potrebe, nipošto ne predlažemo da prijave ukoliko nisu spremne i ne žele. Da li će prijaviti odmah ili godinama kasnije, kad prođu proces oporavka,  ili uopšte neće prijaviti – samo je njihova odluka koju je potrebno poštovati i podržati.

Ako odluče da prijave, u tom slučaju ih pratimo kroz  proces prijavljivanja u svojstvu povjerljivih lica,  obezbjeđujemo besplatnu pravnu pomoć i advokata koji će zastupati njihove interese u toku čitavog postupka. Sve to prati i pomenuta psihološka podrška , u skladu sa njihovim potrebama. Smatram da na ovaj način doprinosimo smanjenju rizika od sekundarne viktimizacije – odnosno traume koja ne nastaje samo usled samog nasilnog događaja , već zbog neadekvatne podrške ili odgovora institucija na prijavu. Podrška mora biti bezuslovna , bez pitanja koja dovode u sumnju jedno tako teško iskustvo kakvo je seksualno nasilje.

Zbog čega se silovanje ne prijavljuje? Koji su glavni razlozi i kako se na taj čin gleda u našem društvu?

Najčešći razlozi su stid , strah i osjećaj krivice. Nekad je to  i nepovjerenje u sistem zaštite I strah da će svojom prijavom naškoditi porodici i bližnjima, da će ih razočarati, izgubiti ugled itd. Osim toga, niko od nas ne želi da ga posmatraju kao žrtvu. Naša kultura to poistovjećuje sa slabošću, a slabost se ne toleriše.

Seksualno nasilje  je vrlo ponižavajući i dehumanizujući čin , zbog kojeg se žrtva osjeća oskrnavljeno, obeščašćeno i osramoćeno. Stid i samotu često  prati i osjećaj krivice. Žrtve seksualnog nasilja gotovo uvijek krive sebe, a nije teško razumjeti zašto. Naime, u našoj kulturi preovladava stav da je  žena kriva kada joj se tako nešto dogodi. To vidimo i sada po brojnim komentarima na socijalnim mrežama.   Kada izgovorimo ili napišemo stvari poput ‘Nije smjela tako da se oblači, ili “Zašto je išla na tu zabavu”, ili “Zašto nije prijavila?” , mi pronalazimo razlog da okrivimo žrtvu.

Žene koje su se obratile Nataši govorile su i o posljedicama koje je seksualno nasilje ostavilo na njih. Šta nam Vi možete reći o tome, koje su posljedice sa kojima se suočavaju žrtve silovanja?

Posledice zavise od težine i intenziteta  nasilja, dužine trajanja, starosne dobi, od toga da li je zlostavljač bliska osoba , član porodice itd. Nema svaka osoba jednake kapacitete da se nosi s traumom. Važno je i okruženje, postojanje ili nedostatak podrške bliskih osoba. Za  prevazilaženje ove vrste traume  obično je potrebno vrijeme i specijalizovana stručna pomoć, koja je mnogim ženama nedostupna. Djeci naročito..  Uvijek je važan individualni pristup u skladu sa potrebama te osobe i ozbiljnošću  posledica. Neke od posledica mogu biti emocionalni problemi, psiho-somatski problemi, loše funkcionisanje u društvu, porodici, osjećaj bespomoćnosti, manjka kontrole nad sopstenim životom , povlačenje u sebe, strah od intimnih odnosa, bliskosti itd.  Može doći i do  pojave depresije i drugih mentalnih poteškoća.

U proteklih par dana pored podrške, svjedočili smo i brojnim komentarima na društvenim mrežama koji se odnose na to da žena izaziva i napada se zbog toga što ćuti o silovanju. Da li možete to da prokomentarišete?

Milsim da sam odgovorila u prethodnim pitanjima . Ipak, reći još i to da su oni koji to rade dio problema i svojevrsni sekundarni zlostavljači.

Ko su silovatelji? Kako se oni ponašaju i kako manipulišu žrtvom? Neki podaci govore o tome da su silovatelji najčešće osobe koje žena poznaje – da li je to tačno?

Tako je, najčešće je to neko koga žrtva  poznaje – član porodice , intimni partner, saradnik, školski drug ili poznanik , prepostavljeni .. Zbog širokog spektra seksualno agresivnih ponašanja i mnogih različitih motivacija koje leže u osnovi takvog ponašanja , ne može se govoriti o samo jednom tipičnom  profilu počinioca seksualnog nasilja. Oni se mogu identifikovati u zavisnosti od prirode nasilja koje čine, njihovog odnosa sa žrtvom, njihove starosti i starosti žrtve. Tako postoje počinioci seksualnog zlostavljanja djece, uključujući nasilnike iz porodice i van nje,  počinioci seksualnog nasilja prema odraslim osobama, najčešće ženama, a ima i maloljetnih osoba  koje vrše seksualno zlostavljanje. Međutim, ove kategorije se međusobno ne isključuju, pa na primjer ista osoba može biti nasilna i prema adolescentkinjama i prema odraslim ženama.  Često se takve osobe nazivaju monstrumima, ili seksualnim predatorima, međutim takvo karakterisanje može da stvori poteškoće u prepoznavanju nasilnika u bliskoj osobi, ili da stvore utisak u javnosti da seksualno nasilje vrše ljudi koji žrtvi nisu poznati i koji svoju žrtvu traže i biraju nasumično. U stvarnosti je to slučaj samo sa vrlo malim procentom počinilaca.

U porukama koje je Nataša dobila žene su govorile i o tome da su seksualno nasilje doživjele kao maloljetnice, što je dodatno zabrinjavajuće. Kako pomoći u tim slučajevima?

U takvim slučajevima je najavažnija bezuslovna podrška bliskih osoba , roditelja i ostalih članova porodice i u zavisnosti od težine traume, specijalizovana stručna pomoć dječjeg psihologa ili psihijatra. U Crnoj Gori, nažalost, imamo samo jednog dječjeg psihijatra i to tek odnedavno.  Ako je počinilac roditelj ili blizak član porodice, onda je neophodno uključivanje stručnih službi, Centra za socijalni rad i suda , kako bi se onemogućio dalji kontakt te osobe sa djetetom i pružila podrška nenasilnom roditelju, najčešće majci.

One su govorile i o tome da nijesu imale sistem podrške. U jednom iskustvu žena priča o tome kako joj je, nakon što se požalila majki, ona odgovorila da je sama izazvala (parafraza). Kako to komentarišete?

To nažalost , nije rijedak slučaj.  Nekad je čak i bliskim osobama lakše da okrive žrtvu , nego da povjeruju u nešto tako teško kao što je seksualno zlostavljanje, posebno ako je zlostavljač bliska i poznata osoba. Tu je i strah od posledica objelodanjivanja nasilja , ako je zlostavljač  autoritet u porodici i društvu, a nekad je u pitanju i  pogrešno uvjerenje da će se trauma zaboraviti ako se o njoj ne govori.

Nakon ovih dešavanja, da li planirate da kontaktirate Natašu kako bi eventualno stupile u kontakt sa ženama koje su joj se javile?

Mi već jesmo u  kontaktu , znamo se dugo i uzajamno se podržavamo. Nataša je na svojim socijalnim mrežama objavila kontakte Centra za ženska prava , uz poruku da nam se žene i djevojke mogu obratiti za pomoć i podršku.

Koristim priliku da ih i ovdje podijelim tu informaciju:

NVO Centar za ženska prava

Bokeška 20, 1. sprat

tel: 020 664193

067 166 800

Pozive primamo svakog radnog dana od 9-17 časova

Show CommentsClose Comments

Leave a comment