Marcelina Naudi o poštovanju standarda Istanbulske konvencije u vrijeme pandemije

„Za mnoge žene i djecu dom nije bezbjedno mjesto.“

Izjava predsjednice GREVIO komiteta, Marceline Naudi, o potrebi da se poštuju standardi Istanbulske konvencije u vrijeme pandemije

24. marta 2020.

Dok sve više i više zemalja širom svijeta pristupa obaveznim mjerama izolacije, kako bi suzbile širenje COVID19, naše misli su sa  ženama i djecom kojima je dom mjesto straha, a ne mjesto bezbjednosti. Čuvanje od virusa, usporavanje njegovog širenja i olakšavanje našim zdravstvenim sistemima da se nose sa pandemijom su od presudne važnosti, ali moramo biti svjesni da ograničenja kretanja nude zlostavljačima dodatnu moć i kontrolu. Čujemo da se neke žene žrtve nasilja odlučuju da ne traže ljekarsku pomoć zbog straha od zaraze. Skloništa za nasilje u porodici u nekim oblastima su već obustavila prijeme jer nisu sigurni kako da upravljaju rizikom od infekcije. Drugi su privilegovani putem interneta ili telefonske podrške, ali to i dalje nosi brojne rizike za žene koje su u istom prostoru sa svojim nasilnicima. Ne smijemo zaboraviti ni da će ekonomske posljedice pandemije, poput gubitka posla ili prihoda, teško pogoditi ove žene jer stvaraju ili pogoršavaju finansijsku zavisnost, smanjujući im mogućnost napuštanja zlostavljača.

Konvencija Savjeta Evrope o sprječavanju i suzbijanju nasilja nad ženama, uključujući nasilje u porodici, poznata i kao Istanbulska konvencija, primjenjuje se u svim zemljama potpisnicama, bilo u doba sukoba bilo u vrijeme pandemije. GREVIO poziva sve Potpisnice da učine sve kako bi osigurale kontinuitet u pružanju usluga i dalje pružale podršku i zaštitu ženama i djevojčicama u riziku od nasilja, uz učešće svih relevantnih aktera: agencija za sprovođenje zakona, socijalne službe, pravosudnog sektora, specijalističkih službi za podršku i svih nadležnih ministarstava. Uliva nam nadu to što vidimo da se mnoge državne uprave suočavaju sa izazovima koje ova pandemija predstavlja ženama žrtvama nasilja i već rade na inovativnim rješenjima. Na primjer, neki pokreću posebne informativne kampanje o dostupnim uslugama, drugi uvode internet obrasce za prijavu naloga za zaštitu, a drugi su usluge podrške za nasilje u porodici svrstali među „osnovne usluge“. Mnoge usluge podrške nude usluge putem interneta, uključujući psihološko savjetovanje i psihosocijalnu podršku. Nikada ranije nije bilo veće potrebe da se osigura da takva inovativna rješenja budu dio zajedničke akcije svih relevantnih ministarstava i ženskih organizacija, u zajedničkom naporu da se žene i djeca sačuvaju od nasilja.

Pozivam sve potpisnice Konvencije da slijede ove korake. Nadam se da će se obnovljeni duh solidarnosti koji stvara ova pandemija u našim društvima proširiti i na žene i djevojke koje su žrtve nasilja i koje će se možda još više osjećati zarobljene sa svojim zlostavljačima.