Skip to content Skip to footer

Predlog dopuna zakona o socijalnoj i dječjoj zaštiti

Danas se u Skupštini Crne Gore odlučuje o Predlogu zakona o dopunama zakona o socijalnoj i dječjoj zaštiti kojim bi se majkama troje ili više djece obezbijedilo pravo na doživotnu mjesečnu naknadu u visini 70% prosječne neto zarade u Crnoj Gori , ostvarene u godini koja prethodi godini ostvarivanja tog prava. Uslov je da zaposlena žena koja rodi troje djece ostvari 25 godina radnog staža, odnosno 15, ukoliko je zaposlena majka četvoro i više djece.

Naizgled humano rješenje, osmišljeno da se donekle riješe dva velika problema u Crnoj Gori – drastičan pad nataliteta i socijalni položaj majki od kojih su većina žene koje su zbog loše privatizacione politike ove vlasti i dugogodišnjeg urušavanja crnogorske privrede ostale bez posla i bez mogućnosti da se ponovo zaposle i ostvare pravo na penziju.

Samo što ovo drugo t.j. položaj žena na tržištu rada i nije neki problem za državu Crnu Goru. Jer da jeste, sa njime bi se država suočila kako treba – direktno, a ne kroz mjere koje se tiču populacione politike, kao što je slučaj sa pomenutim predlogom zakona.
Da su se predlagači zakona, ali i nadležni skupštinski odbori relevantne državne institucije, ovim problemima kanili ozbiljno baviti, a ne samo populistički, u susret predstojećim izborima, prvo bi obezbijedili istraživanje i analizu efekata ovakvih mjera i na populacionu politiku i na ekonomski položaj žena, pa i na ekonomsku situaciju uopšte. Jer ozbiljna država razmišlja i o tome kakav će efekat na ekonomiju imati odustajanje od zaposlenja radon sposobnih žena, čije je pravo na izbor samo prividno. Izbor između nadoknade koju ovaj predlog nudi i ovako loših uslova na tržištu rada, zapravo i nije izbor.


Da su predlagači zakona i nadležne institucije uradile pomenuto istraživanje, ili makar konsultovali ekspertkinje koje se bave pitanjima rodne ravnopravnosti, shvatili bi da ova vrsta mjera koja spade i u oblast populacione politike ne može dati željeni efekat iz prostog razloga što se ne sprovodi u trenutku kada za njima postoji potreba, već sa 15 odnosno 25 godina zakašnjenja, kada su djeca već odrasla, a njihove majke konačno mogu i žele da rade, samo nemaju gdje. Da se iko ozbiljno bavio ovom temom, prvo bi pitao žene u reproduktivnoj dobi na koji način im se može olakšati teška situacija na tržištu rada, gdje zbog sveprisutne diskriminacije žena, naročito trudnica i porodilja, one imaju male ili nikakve šanse da steknu 15 odnosno 25 godina radnog staža i da pritom rode troje i više djece. Vjerujemo da bi žene tražile isto ono što su tražile početkom prošlog vijeka – osmočasovno radno vrijeme, plaćen prekovremeni rad, odmor vikendima i praznicima, ukidanje rada na crno bez ugovora, osiguranja i slično. Dakle sve ono što je većini žena u privatnom sektoru tek nedostižan san i zbog čega im djeca dane provode sama kod kuće, jer dnevnih boravaka u većini škola nema, a vrtići su pretrpani u toj mjeri da u nekim grupama ima i po 68-oro djece.

Umjesto ubiranja jeftinih poena, država bi se, da je ozbiljna, bavila analizom postojećih zakona i njihove primjene, pa bi iz njih izbacila diskriminatorne mjere koje svakodnevno pogađaju žene u Crnoj Gori, u mnogo većem broju nego što nadležne inspekcije registruju. Najprije bi ozbiljno shvatila inicijativu više od 7000 građana i građanki Crne Gore koji su 2013. Potpisali peticiju protiv izmjena Zakona o socijalnoj i dječjoj zaštiti kojom su smanjena državna davanja za refundaciju nadoknada porodiljama, a koju su ignorisali i usvojili sporno rješenje.
Bavili bi se i analizom postojećeg Zakona o radu i predložili ukidanje diskriminatorne mjere kojom se porodiljsko odsustvo ne uračunava u dvogodišnji radni staž neophodan za transformaciju ugovora sa određenog na neodređeno vrijeme, što je i najčešće korištena zakonska mjera kada se poslodavci žele osloboditi porodilja i onemogućiti im dobijanje stalnog zaposlenja.
Umjesto stvaranja opšte konfuzije koja neminovno nastaje kada se ekonomski problem trpaju u isti koš sa mjerama za povećanje nataliteta, ozbiljna država bi, ako ništa drugo, proučila populacione mjere koje već postoje u drugim zemljama, a koje već daju rezultate, umjesto predlaganja ovih kojima se rađanje motiviše rješavanjem egzistencijalnih problema roditelja.

Na kraju, pored činjenice da je ovaj predlog očigledno slijep za mnoge oblike rodne diskriminacije, čime direktno krši Ustav Crne Gore, Zakon o rodnoj ravnopravnosti i potpisane medjunarodne konvencije, on stvara podjele i između samih žena, a to je oprobani recept da se spriječe ionako slabi emancipatorski pokušajii da se uloga žene u društvu retradicionalizuje i vrati u okove patrijarhata, ovog puta naizgled afirmativnim mjerama.

Maja Raičević, izvršna direktorka, NVO Centar za ženska prava

Ljupka Kovačević, koordinatorka ,NVO ANIMA

Ljiljana Raičević, predsjednica, NVO Sigurna ženska kuća

Nataša Međedović, izvršna koordinatorka, NVO SOS Telefon za žene i djecu žrtve nasilja, Nikšić

Show CommentsClose Comments

Leave a comment