Međunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama

Podgorica, 25. novembar

POTREBNE ODLUČNE  MJERE PROTIV NASILJA NAD ŽENAMA U SVIM SFERAMA DRUŠTVA

Dostupna istraživanja i statistički podaci ukazuju na zabrinjavajuće razmjere nasilja nad ženama i djevojčicama u Crnoj Gori, u svim sferama društva. Porodično i partnersko nasilje nad ženama, prenatalni odabir (muškog) pola, diskriminacija u oblasti rada i zapošljavanja, siromaštvo i socijalna isključenost žena, posebno žena koje se samostalno staraju o djeci, žena starije životne dobi, žena sa invaliditetom, Romkinja i LBT žena –  gorući su društveni problemi koji zahtijevaju da Vlada Crne Gore donese konkretne i sveobuhvatne mjere za njihovo rješavanje.

Prema poslednjem istraživanju ( OSCE, 2018)  gotovo jedna od pet žena (19%) u Crnoj Gori  je iskusila fizičko i/ili seksualno partnersko ili nepartnersko nasilje nakon svoje 15. godine.

Istraživanje “Centra za ženska prava” o rodnoj diskriminaciji u oblasti rada i zapošljavanja pokazalo je  da je  svaka treća ispitanica  doživjela seksualno uznemiravanje na radnom mjestu, a čak 5% je izjavilo da su bile prisiljene  na seksualni odnos sa svojim kolegom ili nadređenim.

Istovremeno, istraživanja i praksa nevladinih organizacija koje podržavaju žrtve nasilja pokazuje još uvijek nizak stepen povjerenja u rad institucija, koje dodatno slabe nedavni slučajevi rodno zasnovnog nasilja koji su dospjeli u javnost, a koji svjedoče o institucionalnoj diskriminaciji žena žrtava nasilja.

Uprkos činjenici da je usvojen novi Protokol o postupanju, prevenciji i zaštiti od nasilja u porodici i nasilja nad ženama,  praksa pokazuje da nadležne institucije ne informišu žrtve o njihovima pravima, uključujući mogućnost korištenja besplatne pravne pomoći.  Prostorije sudova ne obezbeđuju posebne čekaonice i ulaze za žrtve, pa  često  bivaju zastrašene susretom sa nasilnikom ispred sudnice, pa i u samoj sudnici. Protivno međunarodnim standardima, sudovi i dalje  primjenjuju praksu  suočavanja žrtava i počinilaca, pa čak i u posebno osjetljivim slučajevima seksualnog nasilja. Žrtvama se rijetko omogućava svjedočenje iz zasebne prostorije, putem odgovarajućih komunikacijskih tehnologija.

Mediji ne poštuju privatnost žrtava, koje su često neinformisane o zakonskim mogućnostima za zaštitu privatnosti.

Država još uvijek ne izdvaja sredstva za direktnu finansijsku pomoć i podršku reintegraciji žrtava, a nije riješila ni dugogodišnji problem naplate alimentacije, što žrtve nasilja  i njihovu djecu  čini ekonomski zavisnim i u stalnom riziku od siromaštva.

Prema poslednjem istraživanju kaznene politike u slučajevima nasilja u porodici (Centar za ženska prava i Savjet Evrope, 2018)   najveći broj slučajeva nasilja u porodici se procesuira kao prekršaj, pa čak i slučajevi fizičkog nasilja prema ženama koje rezultira povredama, što za posledicu ima nedjelotvorne kazne i slabu zaštitu žrtava. Blaga kaznena politika ne djeluje odvraćajuće na počinioce nasilja, što potvrđuje visoka stopa povrata među okrivljenima – čak jedan od dva učinioca u krivič’nim predmetima, odnosno jedan od tri u prekršajnim predmetima.

Istraživanje koje je “Centar za ženska prava” uradio uz podršku UNICEFa (2018) pokazuje da institucije najčešće ne prepoznaju težinu situacije u kojoj se nalaze djeca žrtve i svjedoci  porodičnog nasilja i shodno tome nasilje kvalifikuju kao  djelo  manje odgovornosti.  Često se pravo  na održavanje odnosa djeteta i nasilnog roditelja favorizuje u odnosu na princip bezbjednosti majke i djece, pa apelujemo na institucije da  postojanje nasilja u porodici učine obavezanim elementom procjene „najboljeg interesa djeteta“ i da im shodno tome obezbijede podršku i zaštitu.

Podaci o kaznenoj politici  u oblasti nasilja u porodici za 2018. godinu

(obradila NVO Centar za ženska prava):

Kad je u pitanju nasilje u porodici, podaci za 2018. pokazuju porast broja zatvorskih kazni u krivičnim predmetima za 20% u odnosu na 2017. ali još uvijek  relativno visok broj uslovnih osuda i novčanih kazni –  čak 45%, a nizak procenat izrečenih mjera bezbjednosti Zabrana približavanja – svega 3.6% od ukupnog broja osuđujućih presuda.

U prekršajnim predmetima skoro dvije trećine ukupnog broja osuđujućih presuda (58%) čine novčane i uslovne kazne, vaspitne mjere i opomene, a zatvorske kazne svega 10%. Prekršajni sudovi i dalje nedovoljno izriču zaštitne mjere koje obezbjeđuju fizičku zaštitu žrtava , pa je mjera zabrane približavanja žrtvi izrečena u svega 7,6% , a mjera  udaljenje iz stana u  svega  4% od ukupnog broja predmeta koje su prekršajni sudovi riješili u 2018. godini.